boljizalet

četvrtak, 22.01.2015.

Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči...

Dragi gospodine Preradoviću, nadam se da u Vašim rajskim nebeskim sferama ne gledate televiziju i ne čujete u što se pretvorio naš divni jadni hrvatski jezik.
Sretnica sam koja je odrastala uz hrvatski, koja piše na hrvatskom, koja sanja na hrvatskom i odgaja svoju djecu na hrvatskom. Jedna sam od onih koju prođu trnci kada hrvatski zazuji, zazveči i zazvoni u stranom svijetu, daleko od domovine. I upravo zbog toga moje srce plače jer javno upropaštavamo svoj prelijepi bogati književni jezik.
Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskom narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja (kajkavski i čakavski). Ponekad je mali odmak od standardnog jezika prema dijalektu poželjan i unosi osvježenje, ali točno se mora znati kada se koristi govorni i jezični standard, a kada dijalekt. Standardni književni jezik trebali bismo naučiti tijekom školovanja.
Uspoređujući voditelje i novinare HTV-a, RTL-a i Nove TV, ne mogu ne primijetiti da se ipak ispravnije govori na državnoj televiziji. Znam da je, još početkom devedesetih godina, utemeljena na HTV-u Služba za jezik i govor pa je to valjda razlog bolje kvalitete i više razine hrvatskog jezika na javnoj televiziji. Nije mi jasno, zar nije nužno da svaka TV kuća ima svoje lektore i fonetičare koji pomažu voditeljima i spikerima? Čujete li i vi kako isti voditelji na televiziji, iz dana u dan, ponavljaju greške u izgovoru, kontinuirano upotrebljavaju pogrešne jezične konstrukcije i potpuno se nepotrebno služe nehrvatskim riječima koje ne razumiju? Zar nije za voditeljski posao neophodna vrhunska priprema? Zar se fakultetsko obrazovanje društvenog smjera ne bi trebalo podrazumijevati? Očito više nitko nije svjestan odgovornosti koju nosi javno izgovorena riječ. Naša djeca svakodnevno gledaju televiziju i upijaju jezik kojem su izloženi. Bilo bi logično da napredak u karijeri voditelja i spikera bude uvjetovan i napretkom u govoru. Čini se, improvizacija je jedino pravilo na kojem se temelji novinarstvo kojem svjedočimo.
Spomenut ću samo nekoliko grešaka koje sam jučer zapisala gledajući televiziju, a ponavljaju se svakodnevno: „Dvostruko manji (ispravno - upola manji); troduplo (ispravno - trostruko); najoptimalnije, najminimalnije, najmaksimalnije (ispravno - optimalno, minimalno, maksimalno - to su superlativi na latinskom); skoncentrirati se (ispravno - koncentrirati se, na latinskom con znači s, sa); nekoliko alternativa (ispravno – nekoliko solucija ili mogućnosti, alternativa može biti samo jedna mogućnost, a nikako više njih, latinski alter znači jedan od dvojce); nebrojene nevjerojatne greške u naglašavanju pojedinih riječi (koje nisu vezane uz dijalekt)...“
Nažalost, niti u novinama nije ništa bolja situacija. Izgleda da i tamo štede na lektorima.
Materinji jezik treba voljeti, učiti i njegovati u obitelji. Jezik obogaćujemo čitanjem, a kultura čitanja stječe se u najranijoj dobi. Lijepo je da mlađe generacije sve bolje govore strane jezike, ali neoprostivo je da sve manje znaju hrvatski. Pogledajte oko sebe. Kada ste zadnji puta na poslu dobili pravopisno i gramatički ispravno napisan e-mail na hrvatskom jeziku?
Prestanimo se površno i maćehinski odnositi prema našem divnom raskošnom hrvatskom i ostavimo nasljednicima živi bogati jezik kojim će se ponositi.