Bolji zalet https://blog.dnevnik.hr/boljizalet

četvrtak, 30.10.2014.

Najbolji dani

Probudila sam se neki dan i shvatila da je prošlo točno šest godina od prometne nesreće koju sam velikom srećom preživjela . (U lijepo jesenje jutro krenula sam na posao. Prelazila sam preko zebre na križanju Zvonimirove i Šubićeve, na semaforu je bilo zeleno. Taksi je projurio kroz crveno, udario me i odbacio daleko na tramvajsku tračnicu. Slomila sam kralježak i desnu ruku. U šoku sam završila u bolnici. Tri mjeseca bila sam imobilizirana i nosila sam „korzet“. Nakon toga, još sam se tri mjeseca rehabilitirala kako bih ponovo mogla normalno sjediti i hodati.)
I sad ono iznenađujuće... Dani bolovanja bili su najbolji dani u mom životu. Ležala sam, spavala koliko sam htjela, družila sam se po cijele dane sa svojom ljubljenom djecom i mužem, pročitala sam brdo knjiga, pogledala mnoštvo filmova, stalno su me dolazili uveseljavati meni dragi ljudi, pažljivi i nasmijani.
Sjećam se, bila sam svjesna da su moja kćer i sin toga listopadskog dana skoro ostali bez mame i beskrajno zahvalna na ostatku života koji mi se smiješio. Sjećam se, tada sam čvrsto odlučila da se više neću uzrujavati zbog nevažnih gluposti, da stres na poslu više neće utjecati na moje raspoloženje kod kuće, da ću se beskrajno truditi biti pozitivna i gledati na sve s vedrije strane.
Vrijeme je prolazilo. Jedino što je ostalo iz rehabilitacijskih dana bio je trening pilatesa, koji mi je krajem terapije preporučio doktor Žugaj, dva puta tjedno, u prekrasnoj, veseloj vježbačkoj grupi.
Ostalo iz toga razdoblja očito sam, nažalost, zaboravila. Sva obećanja koja sam sama sebi dala izgubila su se u kolotečini vremena.
U proteklih šest godina puno predivnih ljudi oko mene suočilo se s raznim nevoljama i teškim dijagnozama. Dobrim dijelom za silne zloćudne bolesti koje nam svima opako prijete krivac je nesretni stres, strah za vlastitu egzistenciju, poslovna kompetencija, nervoza, loša prehrana, sjedilački način života i nedostatak na pravi način potrošenog vremena. Nedostatak brige o sebi.
I odlučila sam, ja neću više tako! Ovaj blog bit će moj osobni poticaj i korektiv. U hladne zimske večeri kada mi se ne bude dalo ići na vježbanje bit će mi (nadam se) neugodno jer ću morati ovdje napisati sama sebi ispričnicu. Šetnja kroz šumu, barem dva sata nedjeljom, s prijateljicama, sestričnama i sjajnim šogorom (koji nas bez milosti tjera da vježbamo) od sada postaje moja obaveza. Uvođenje ribe u jelovnik tri puta tjedno (umjesto skoro svakodnevne piletine i puretine koje su pune ozloglašenih hormona) također postaje moj zadatak. Ima toga još, puno je loših navika, ali stvari ću mijenjati polako na bolje tijekom nadolazećih mjeseci. I ono najvažnije što nitko od nas ne smije zapostaviti... Što češće druženje, druženje, druženje...prijateljstvo, ljubav, opušteno toplo čavrljanje s ljudima koje volimo bez napetosti i žurbe. Iskreni prijateljski razgovori produžeci su naših duša koje moramo njegovati kao najnježniju i najvredniju biljčicu. Najgore je što su je mnogi oko nas odavno prestali zalijevati i ona im je, tužno zaboravljena, uvenula.

30.10.2014. u 22:11 • 20 Komentara • Print • # • ^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.